NAPOMENA: Rudnik je trenutno je zatvoren za posjetitelje , a mi smo ga posjetili prije otprilike 8 godina. U planu je njegova revitalizacija i prenamjena u turističke svrhe pa se nadamo da će projekt uskoro zaživjeti i ljudi će još jednom moći koračati hodnicima ovog dalmatinskog rudnika i otkriti povijest ovog kraja.
Rudnik Paklina nalazi se u blizini Vrgorca, podno brda Radović, odmah ispod autoceste. Više se ni ne sjećam kako smo saznali za njega, ali znam da smo u jednom trenutku stajali ispod visoke litice i gledali u polušpilju koja je bila ulazak u jedno okno Pakline. Iako je ne tako davno bio jedan od najvažnijih rudnika u Dalmaciji, Paklina je gotovo zaboravljena priča koju znaju tek rijetki.
Dok se ne otvori za javnost, pišemo ovaj članak kako bi što više vas saznalo za ovu zanimljivu lokaciju. Rudnik Paklina svoje ime duguje crnoj, smolastoj rudi što se iz njega vadila, a kojom su asfaltirane ulice poznatih gradova poput Beča, Sarajeva, ali i brojnih dalmatinskih gradova.
Palite lampe, idemo u rudnik Paklina!
Povijest rudnika Paklina
Svaka priča počinje u prošlosti, pa tako i ova. Povijest ovog rudnika pokraj Vrgorca seže unatrag više od četiri stoljeća. Još u osmansko doba (prije 1690.) Turci su ovdje kopali „smolasti asfalt“, o čemu svjedoče zapisi putopisca Alberta Fortisa koji datiraju iz 1774. godine. No ozbiljnija eksploatacija ove rude započinje tek pod mletačkom upravom koja je u ove krajeve došla krajem 17. i tijekom 18. stoljeća.
Godine 1698. Mlečani otkrivaju rudnu tvar – paklinu , te započinju s eksploatacijom.
Iskopani materijal se konjima prevozio do Kule Norinske , a zatim brodovima dalje u Veneciju.
1781. godine lokalni poduzetnici (obitelji Kačić, Grubišić, Ivičević…) dobivaju dozvole za vađenje „krutog bitumena“, u suštini pakline.
Iako se ruda iz Pakline vadila stoljećima, rudnik svoju renesansu doživljava u 19. stoljeću:
Braća Jure i Mate Jurić iz Zadra 1835. godine dobivaju dozvolu i iskapaju prvi veći otvor rudnika Paklina (25×85 m).
Barun Rothschild sredinom stoljeća preuzima rudnik i ulaže u infrastrukturu pa se gradi 6 km makadamske ceste koja je olakšala prijevoz iskopanog materijala.Bečka tvrtka „L. König i sin“ postaje vlasnik krajem 19. stoljeća. Reviri tada dobivaju imena po djeci vlasnika – Paulina, Marija i Aleksandrija.
1899. godine rudnik je svečano blagoslovljen , a König osniva zakladu za pomoć rudarima. Tijekom 20. stoljeća rudnik više puta mijenja vlasnike, sve do konačnog zatvaranja 1986. godine.
Kako je rudnik funkcionirao?
Iako su rudarska okna danas zatvorena, Paklina je svakako mjesto koje vrijedi posjetiti u blizini Vrgorca. Nismo sigurni u kojem smo oknu bili, ali dočekali su nas skučeni hodnici dužine otprilike 50 metara s nekoliko dodatnih račvanja. Okno u koje smo se zavukli nije najdulje ni najdublje, ali nam je dalo odličan uvid u to kako je rad u ovom vrgorskom rudniku izgledao.
Eksploatacija se odvijala podzemno:
Vertikalna i horizontalna okna dosezala su dubine do 75–80 metara.Glavno okno u reviru Paulina došlo je do dubine od 55 m .
Na površini je bio pogon s drobilicama, mlinskim postrojenjem i opremom za preradu pakline . U rudniku je radilo u prosjeku 20-ak rudara, a bili su to ljudi uglavnom iz okolnih sela.
Gdje je sve završila vrgoračka paklina?
Nema di nije. Paklina iz Vrgorca bila je iznimno cijenjena u Austro-Ugarskoj, a kasnije i u Jugoslaviji:
Korištena je za asfaltiranje cesta u Beču, Sarajevu, Dubrovniku …
Koristila se i za premazivanje bazena u Stonu , brodski trupova i drvenih bačvi.
Tin Ujević , poznati hrvatski pjesnik rođen u Vrgorcu, pisao je o njoj i koristio pseudonim Asphaltides .
U kasnijem razdoblju paklina je korištena i za:
Hidroizolaciju tunela i temelja (proizvodi Izolacije Beograd)Izradu asfaltnih ploča i mastiksa za građevinsku industriju širom bivše države
Što je zapravo paklina?
Ako ste stariji od 30 godina, paklinu ste sigurno imali prilike vidjeti, pogotovo ako živite u gradu. Mi smo kao djeca trgali komade ove smole koji su se nalazili između betonskih blokova parkinga i koristili je za crtanje. Paklina je prirodni asfalt, smjesa bitumena i mineralnih tvari , crne boje, krhka i lomljiva na hladnoći, a ljepljiva kad se zagrije.
Nastaje prirodnim procesima razgradnje organske tvari, slično kao nafta.
Vrgoračka paklina pojavljuje se kao asfaltna breča , gdje bitumen ispunjava pukotine u vapnencu.
Po sadržaju bitumena, paklina iz Vrgorca bila je konkurentna poznatim svjetskim nalazištima .
Današnji status rudnika Paklina
Kao što smo spomenuli u uvodu ovog članka, rudnik Paklina danas je napušten , nije otvoren za posjete i u izradi je projekt koji bi trebao udahnuti novi život ovoj zanimljivoj lokaciji. Ostaci okana i hodnika ostali su netaknuti.
Na području rudnika još se mogu vidjeti crni slojevi bitumena .
Komadići pakline mogu se pronaći na tlu .
Područje rudnika Paklina je službeno zaštićeno kulturno dobro RH (oznaka Z-5789).
Lokalne vlasti i entuzijasti aktivno rade na tome da rudnik dobije novu svrhu:
Područje rudnika trebalo bi postati uređena sportsko-rekreacijska i edukativna zona .
Trenutno su dovedeni priključci struje i vode, a uređena je 4 km duga makadamska cesta.
Postojala je i ideja o žičari do tvrđave Gradina , a koja bi povezala ove dvije povijesne točke Vrgorca.
Rudnik Paklina ima ogroman potecijal da postane pravi muzej na otvorenom i jedina ovakva destinacija u Dalmaciji. Istra, koje je također puna rudnika, već je nadaleko poznata po vođenim turama putem kojih možete na nekoliko sati živjeti životom starih rudara.
Prije nego krenete put rudnika Paklina
Paklina je dio priče o zlatnom dobu Vrgorca, o nekim davnim danima kad se odavde izvozio materijal koji je bio korišten diljem Austro-Ugarske Monarhije i Jugoslavije. Rudnici poput ovog danas više nemaju izvornu funkciju, ali su postali atrakcije koje svjedoče o životu ispod zemlje. Dalmacija je bila poznata po rudnicima, a najpoznatiji su se nalazili u mjestu Siverić u blizini Drniša. I danas su vidljivi ostaci poput rudarskih kola i zapuštenih okana.
Šteta što svi dalmatinski rudnici padaju u zaborav i nadamo se da će u budućnosti njihova okna biti obasjana.
