Dinara nije najveća Hrvatska planina. Nije ni najpoznatija niti se o njoj piše kao o njenoj braći Velebitu i Biokovu. Iako ima najviši hrvatski vrh ni to je često ne uzdiže iznad drugih, daleko popularnijih i zastupljenijih planina. Dinara je oduvijek bila samozatajni div Dalmatinske zagore. Planina koja mi je prirasla srcu još otkad me did prvi put odveo među njene vrhove. Nisam tada gajio nikakvu posebnu strast niti prema planinama niti prema boravku u prirodi. Bio je to sasvim običan izlet, istina u nešto posebniji okoliš, ali i dalje samo izlet. Bio sam tad još dijete. Did na Brezovcu (visoravan podno Dinare) ima dvije kolibe. Jedna datira još od vremena njegovih didova koji su na Dinari opstali “braneći se kuburama kremenjačama i puškama kapšulačama”. U to vrijeme branili su se od Turaka budući da je granica prolazila Dinarom. Danas je koliba stalno otvorena i služi kao planinarsko sklonište, dostupno bilo kome, bilo kad. Nalazi se tek 100 metara od planinarskog doma Brezovac i pod budnim okom drži cijelu visoravan. Drugu kolibu did je napravio za svoj gušt, da ima gdje otići kad se umori civilizacije. A umarao se često budući da je gotovo svaki vikend provodio u planini. Njegova Lada Niva postala je zaštitni znak dinarskih puteva.
Prvi odlazak na ovu planinu pamtim po tome što sam se svom silinom zatrčavao u plast sijena koji se nalazio ispod koliba. Zatrči se koliko te noge nose, zadnja 2 metra poleti prema sijenu i ponovi. Prošlo je otad još par odlazaka na Dinaru dok je nisam počeo gledati drugim očima. Retrospektivno gledajući, svaki put sam otkrivao novi dio planine i doživljavao svu tu ljepotu drugačije, s više razumijevanja. I onda nekad, u kasnim tinejdžerskim godinama, zaljubio sam se u planinarenje, prirodu, avanture… Otad je često Lada Niva bila teža za moju kilažu, a posljednjih godina počeo sam istraživati i dijelove Dinare koji nikad neće biti namijenjeni vozilima. Prilikom posjeta ovoj veličanstvenoj planini svakako ne treba zanemariti ni ono što se nalazi u njenom podnožju. Gledajući s vrha Dinare prema moru, lijevo se nalazi Cetinsko polje i jezero Peruča, u daljini Kornati i šibenski arhipelag, u podnožju kanjon Krčića. Kraj stvoren za avanture i avanturiste svih vrsta.
Posljednji izlet na Dinaru odradili smo biciklima. Planiran je za mjesec ranije, odmah nakon ljeta, kao bijeg nakon uspješno odrađene sezone pustolovnih izleta. Ipak smo odlučili pričekati da jesen odradi svoj dio posla i to se pokazalo kao prva dobra odluka ovog putovanja. Druga su bili bicikli. Makadamska cesta koja počinje u Kninu dolazi skoro do samog vrha, tek se zadnjih sat vremena treba pješačiti kako bi se stajalo na najvišem vrhu Hrvatske. Cesta je zasad većinom prikladna za ozbiljnija terenska vozila, a koriste je uglavnom lovci, planinari i vojska. Budući da na raspolaganju imamo tek jedan dan, iz Knina krećemo s prvim zrakama sunca. Na jednim leđima je dron i fotoaparat, na drugim voda, hrana i ostatak opreme. Lagano se izdižemo iznad izmaglice u kojoj spava Knin nakon prilično hladne noći. Uz nekoliko kraćih stajanja za snimanje putem prvu ozbiljniju stanku imamo na Markovom grobu. Ne znam tko je bio Marko, ali na platou se stvarno nalazi grob i ovo mjesto je, otkad odlazim na Dinaru, mjesto gdje se jednostavno mora stati i gdje se često susreće s drugim putnicima i obavezno popije rakija prije nastavka puta. Sudeći prema pogledu i ambijentu, sasvim logično mjesto za pauzu.
U daljini dominira Dinara, a ispred nas Badanj, često posjećeni vrh pored kojeg se prolazi na putu za Brezovac i dalje prema vrhu planine. Od Markovog groba do Brezovca dijeli nas tek nešto više od sat vremena…hoda. Odlučili smo se za ovaj prečac i gurali bicikle tragovima stare ceste koje je previše propala da bi se po njoj bicikliralo. Izlazimo odmah ispod Badnja, na mjestu gdje počinje pravi planinski krajolik. Nakon uspona koji traje još od Knina slijedi nam spust, i to onaj u Brezovac. Tek na ovom mjestu postajemo svjesni ljepote jeseni na planini budući da prvi dio puta do Brezovca uglavnom prevladava zimzeleno raslinje. Dolazimo i do posljednje stanice ovog putovanja – čuvenih koliba s početka priče. Brezovac se nalazi na oko 1000 metara nadmorske visine, a osim planinarskog doma na njemu se nalazi još nešto koliba, uglavnom pastirskih. Posjet pastirima bio je obavezan dio svakog odlaska na Dinaru. Kuće ispred kojih dobrodošlicu uvijek prvi zaželi ovčar uvijek su bile mjesto posebne “vibre”. Iako i sami imaju malo, pastiri uvijek na stol iznose najbolje. To, naravno, uključuje i najbolju rakiju.
Odnedavno se na Dinari počelo sve više graditi. Tijekom mojih prvih dolazaka na ovu planinu bilo je izgrađeno tek par kuća, no izgleda da su mnogi otkrili čari planinske tišine i mjesta gdje nema signala za mobitel. Znao sam da cesta u planini mora imati svoju lošu stranu. I to prilično lošu, čini je manje planinom. Pitanje je dana kad će na Dinari niknuti još betonskih zdanja i zauvijek promijeniti ono što je tisućama godina bilo nepromijenjeno. Tog dana smo imali sreću i bili sami na cijeloj planini. Bar dokle nam je pogled sezao. Blago i pastiri koji tu inače obitavaju tijekom ljeta vratili su se u dolinu. Nema više ni pčelarskih košnica. Na Markovom grobu nismo susreli nikoga. Planina točno onakva kakva bi trebala biti. Sama i tiha.
Kratak odmor, pucketanje vatre, roštilj, odmor. Ovaj put ne idemo na vrh, jesenski dani su kratki, a nas čeka povratak u dolinu. Istražili smo tek početni dio bukove šume koja počinje na mjestu planinarskog doma Brezovac, a koja je bila u najboljim jesenskim bojama. Vrh će čekati neke duže dane. Prema Kninu krećemo tek pola sata prije sumraka. Optimistični da ćemo stići prije mraka i da se putem neće dogoditi nikakav nenadani kvar. Iako u stisci s vremenom stali smo još nekoliko puta fotografirati posljednje zrake sunca na Dinari. Svijet je uvijek ljepši u rano jutro i zalazak sunca. Kamerama pogotovo. Spust je nešto zbog čega se isplatili planinu posjetiti biciklima. Brz i efikasan. Iako smo se pošteno namučili dok smo došli do Brezovca, do Knina nam je trebalo tek malo više od sat vremena. Sat vremena čiste rapsodije u zalazak sunca. U grad na 6 rijeka došli smo u posljednjim trenucima sumraka. Okrenuli smo se prema Dinari, ali planinu je već progutala noć. Bila je sama i tiha. Baš onakva kakva planina treba biti.